Da, ti to možeš!

Sadržaj
Hrvatska udruga paraplegičara i tetraplegičara - Da, ti to možeš!

Predhodna Slijedeća

POGLAVLJE 13

PSIHOLOŠKA PRILAGODBA

ŠTO SE NALAZI U OVOME POGLAVLJU?

Prvi dio ovoga poglavlja odnosi se ponajprije na osobe koje su tek nedavno ozlijeđene. Raspravlja o različitim reakcijama na invalidnost i omogućava uvid u prilagodbu. Iako tu nema ništa novoga za osobe koje već imaju ozljedu leđne moždine, možda će one ipak zaželjeti čitati ovo poglavlje i podsjetiti se na rane dane svoje ozljede te preispitati kakav je bio njihov odnos prema novostečenome hendikepu. Dodatno, ovo poglavlje pruža korisne informacije o upornim treninzima, postupku sa stresom, vježbama relaksacije, planiranju vremena i određivanju prioriteta u životu. To su područja u kojima svatko može ponešto profitirati, bez obzira imao ozljedu leđne moždine ili ne.

Biti invalid, kao na primjer kod spinalne ozljede, postavlja mnoga pitanja o tome tko ste uopće: što želite biti, kako druge osobe, uključujući i vašu obitelj, djeluju međusobno; kako živjeti život kao invalidna osoba. Ovo poglavlje nudi neke ideje i sugestije o načinima kako razmišljati o tim osobnim pitanjima. Za razliku od fizičkih potreba, osobna i društvena pitanja nemaju konkretne odgovore ili pak neki određeni postupak. Što ste odlučili učiniti s vašim osobnim i društvenim životom, ovisi samo o vama. Iako su neka od tih pitanja teška, ovo poglavlje pokušat će dati bar neke odgovore.

Dodatno, ovo poglavlje uključuje i obavijesti o neovisnom življenju i vašim pravima kao osobe s invalidnošću. Neki su autori knjiga o poboljšanju kvalitete života i pravima invalidnih osoba postali vrlo bogati, iz čega možete zaključiti da se te knjige mnogo čitaju i da je riječ o važnim temama. Ako vam padnu na pamet pitanja o osobnim i obiteljskim problemima, sjetite se da uvijek možete razgovarati s vašim socijalnim radnikom, psihologom ili drugim članovima rehabilitacijskoga tima.

JESAM LI JOŠ UVIJEK ISTA OSOBA?

Biti osoba s ozljedom leđne moždine vjerojatno je najgora stvar koja vam se dogodila. Ne možete promijenti ono što se dogodilo, ostaviti to iza sebe ili ne obraćati pažnju na to. Na ovaj ili onaj način morate se suočiti s tim. To nije lako.

Svake godine mnogo osoba uključeno je u prometne nesreće koje za posljedicu imaju ozljedu leđne moždine. Svaka od tih osoba posjeduje svoj karakter i svoju osobitost. To se ne mijenja nakon ozljede. VI OSTAJETE UVIJEK VI! Postoje mnoge životne situacije u kojima sudjelujete.

Recimo to na drukčiji način: nema nikakvoga razloga da se vaša osobnost, inteligencija i način komuniciranja s drugim ljudima izmijene kao rezultat ozljede leđne moždine. Ako ste bili pametni, simpatični ili pak omraženi, ako teško komunicirate, razmaženi ste, uvjerljivi, onaj koji voli zapovijedati, osoba koja ima čvrsto postavljene ciljeve itd. prije ozljede, imate puno izgleda da ostanete takvi i nakon ozljede.

Nemojte se iznenaditi ako vam se jave osjećaji poput intenzivne sjete, frustracije ili ljutnje. To su normalne ljudske reakcije koje se javljaju kao odgovor na nevolje koje vam se događaju. To se događa često nakon ozljede i polagano jenjava s vremenom i s novim saznanjima. Savjeti o tome kako izaći na kraj s ovim osjećajima kao i osjećajima i reakcijama druge vrste, nalaze su u sljedećim odsječcima.

KAKVI SU MOJI OSJEĆAJI PREMA OSOBAMA S FIZIČKIM NEDOSTACIMA?

Često se govori da je jedna od najtežih stvari s kojima se trebate suočiti nakon iznenadnoga nastupa invaliditeta činjenica da ste odjednom "bačeni" u to novo stanje zadržavajući pritom sve stavove, vjerovanja i razne pogrešne predodžbe koje ste imali prije ozljede.

Poznajete li neku osobu s fizičkim nedostacima? Da li netko od vaše obitelji ili neki prijatelj ima fizički nedostatak? Da li neki od vaših suradnika na poslu ili učenika/studenata ima fizički nedostatak? Ako dobro poznajete nekoga, otkrit ćete da fizički nedostatak polagano postaje manje važan čimbenik kad su odnosi u usponu. Prvi dojam ili početno držanje nije uvijek i točno te se mijenja tijekom vremena.

Mnoge osobe imaju različite dojmove i impresije koje pokazuju kako i što osjećaju prema ljudima s fizičkim nedostacima. Možda ćete, osobito ako se družite s osobama s nedostacima, otkriti da i vi posjedujete neke od tih vjerovanja.

Koji su najčešći prvi dojmovi o osobama s očitim fizičkim nedostatkom?

Evo nekih tipičnih primjera:

  1. Sažaljenje ili simpatija prema osobi, što obično rezultira sažalnim ili pokroviteljskim odnosom.

  2. Osobna nelagoda, anksioznost ili strah biti u blizini osobe s fizičkim nedostatkom. Stoga se takva osoba uvijek nastoji izbjeći.

  3. Kriva pretpostavka da osobe s fizičkim nedostatkom imaju i mentalno oštećenje.

  4. Kriva pretpostavka o ovisnosti zbog fizičkoga nedostatka.

  5. Kriva pretpostavka o građanima "drugog reda". Osobe s fizičkim nedostacima ne uključuju se u mnoge aktivnosti ili funkcije u svojoj zajednici ili se pak ne tretiraju s jednakim respektom kao druge, "zdrave" osobe.

  6. Nezaslužena ocjena za pojedinu osobu zbog toga što je "tako hrabra" i može se "nositi sa svime".

Štoviše, vaš odnos prema vama samima kao i prema drugima (obitelji, prijateljima čak i nepoznatim osobama) se mijenja. Te se promjene ne događaju preko noći. To je stupnjevit proces koji se javlja s novim učenjem i ponašanjem. Možda ćete ustanoviti da ste vi tek "student" u rehabilitacijskim uvjetima, a "učitelj" izvan takvih uvjeta i pomagati drugima te procjenjivati njihov odnos prema osobama s fizičkim nedostatkom.

ŠTO ĆU SAD?

Svaka osoba ima svoj jedinstveni način odgovora na velike promjene u svome načinu života. Kako ćete reagirati na vašu ozljedu leđne moždine strogo je osobno i uključuje širok niz misli i osjećaja. Nitko nema isto iskustvo, ali katkada pomaže saznanje da postoje neki problemi s kojima se i drugi moraju suočiti. Drugi su našli načina kako izaći na kraj s tim problemima, i stoga su i vama pristupačni.

Kao što smo ranije napomenuli u ovom priručniku, važno je ustanoviti "tko ste vi". Neki ljudi vole ignorirati svoje osobne probleme, drugi uvijek govore samo o njima, treći možda žele nazvati svojega omiljenoga radijskoga ili televizijskog savjetnika ili pak pisati u novinske rubrike s raznim savjetima.

Postoji mnogo načina kako odgovoriti na osobne potrebe i brige. Najvažnije je da kada čitate knjigu, razgovarate s prijateljem, idete na tečaj za neku izobrazbu, ili tražite profesionalni savjet, izaberete ono što je najbolje za VAS.

ZAŠTO BAŠ JA?

Gotovo svi bolesnici prolaze kroz fazu u kojoj se pitaju "Zašto baš ja?" kada su prvi put ozlijeđeni. Uvijek si postavljaju pitanja poput ovih: "Zašto se to baš meni dogodilo?" "Uvijek sam sa svima bio dobar i sve što sam mislio bilo je ispravno!" "Zašto sam izabran da mi se dogodi ovakva nesreća?" Obično misle i sljedeće: "Kažnjen sam za sve nepravilnosti koje sam učino prije ozljede". Neki se bolesnici cjenkaju: "Ako ponovno prohodam, obećajem da ću voditi uredan i dobar život". Dobra knjiga koja objašnjava takve osjećaje puno dublje je knjiga autora Haroda S. Kushnera, When Bad Things Happen to Good People (Kada se loše stvari događaju dobrim ljudima).

Bez obzira do kakvih zaključaka došli o tome zašto ste ozlijeđeni, morate ih ostaviti po strani i početi razmišljati o budućnosti.

Različiti ljudi primaju promjene različitom brzinom. Proces u kojemu se prihvaćaju promjene najčešće se naziva "period prilagodbe". Vrlo je teško procijeniti koliko dugo će vam trebati da se prilagodite na novi život nakon ozljede. Što je za vas važno odmah nakon ozljede, možda neće biti tako važno u vašemu daljnjemu životu. Sljedeći primjer možda će vam moći objasniti ovaj proces.

Zamislite sebe kako učite letjeti zrakoplovom. U početku, morate naučiti veliku količinu tehničkih detalja i kako upravljati novom nepoznatom opremom. Kada prvi puta sjednete u pilotsku kabinu, vaša je pažnja usmjerena na razne pokazivače smjera, visine, kompase, bezbrojne prekidače itd. na ploči ispred vas. Nakon nekoliko osnovnih treninga i vožnji, napredovat ćete do te mjere da ćete moći letjeti do određenoga mjesta a da ne gledate u bezbrojne naprave ispred vas. Te se stvari potiskuju u "pozadinu" i vaša je pažnja usmjerena naprijed, prema otvorenome nebu.

Isti se proces odigrava i nakon ozljede leđne moždine. Prvo naučite tehničke informacije o svojemu tijelu i kako raditi s novom opremom kao što su npr. hodalice, kolica, kateteri itd. Nakon vježbanja i prakse, vaša će pažnja biti usmjerena na druge vidove vašega života.

Brzina kojom ćete se prilagoditi najviše ovisi o vašemu filozofskom stavu prema životu. Stav nekih osoba prema životu jako je fleksibilan, prilagodljiv. Za njih je svaki dan zabava. Drugi su mnogo kompliciraniji i svoj život planiraju nekoliko godina unaprijed. Njihov plan naravno ne uključuje i ozljedu leđne moždine. Dobar izlaz u napretku vaše prilagodbe jest kad počnete razmišljati i riječima se izražavati o stvarima kao što je "Želio bih znati kakva mi je budućnost donekle sigurna." ili "Želio bih znati kakvu vrstu posla mogu obavljati i što mogu učiniti s preostalim funkcijama." ili "Kojim smjerom sada trebam krenuti?"

Vjerovali ili ne, to je pozitivna strana. Bolesnici koji imaju ozljedu već nakon nekoliko godina kažu: "Život je za mene sada bogatiji nego prije ozljede, zato što sam usporio životni ritam. Puno sam istraživao svoje duhovno stanje da bih mogao prihvatiti svoju ozljedu, a rezultat toga je da sam sada puno zrelija osoba koja je sposobna razumjeti mnoge stvari. Sada cijenim i divim se mnogim stvarima i vrijednostima koje su mi u prošlosti promakle." Nitko nije želio svoju spinalnu ozljedu, ali kao u mnogo stvari u životu, uvijek postoji i druga strana medalje.

JESU LI MOJI OSJEĆAJI "NORMALNI"?

Važno je zapamtiti da će osobni i psihološki problemi s kojima se susrećete, tijekom vremena sve manje biti koncentrirani na vašu ozljedu, a sve više okrenuti vašemu svakodnevnome životu. Normalno je da osobe izražavaju različit stupanj svojih osjećaja nakon velikih duševnih kriza. Ljutnja, bjesnoća, frustracija, iritacija, zbunjenost i usamljenost najčešći su osjećaji. Kako se vi osjećate, vjerojatno je drukčije nego kod drugih. Katkada, međutim neke osobe žele znati da i druge osobe osjećaju to isto. Ovaj odsječak poglavlja raspravljat će o tome kako si pomoći u takvim emocionalnim reakcijama. Nisu sve emocije neugodne. Proces rehabilitacije obuhvaća i humor, ponos, nadu i osjećaj za nadarenost.

GNJEV

Ako vidite da ste otresiti prema drugima, vičete kada stvari idu naopako, ili "kuhate" veći dio vremena, znajte da će mnogi primijetiti da ste gnjevni. Katkada to može postati problem u radu s drugima jer gnjev uvijek prevladava nad svim ostalim što činite. Dobar je test da upitate sami sebe: "Bih li ja želio da drugi postupaju prema meni kao što ja postupam s njima?"

Ako je odgovor "Ne", pitajte se ponovno: "Tko ili što mi stoji na putu (tko mi smeta)?" "Zašto sam gnjevan?"

Ovaj način samorazgovora pomoći će vam da se odmaknete korak natrag od problema, ohladite se i napravite pozitivni plan djelovanja.

Također, zamolite i druge da vam pomognu ostati mirnim razgovarajući otvoreno o problemima; nemojte pustiti da stvari rastu do "točke vrenja", kada mogu eksplodirati u gnjevu.

HUMOR

Kada ste se zadnji put dobro zabavljali i smijali punim smijehom? Čini se da se ovaj tip terapije često previdi ili propusti, osobito dok ste u bolnici. Moderni medicinski pisci opisuju pozitivan efekt smijeha na mentalno i psihičko zdravlje. Norman Cousin autor Anatomije bolesti (Anatomy of an Illness), opisuje kako je upotrebljavao džubokse, smiješne filmove i druge oblike humora da poboljša svoju sposobnost u borbi protiv bolesti. Naravno, smijeh nije "lijek", ali može pomoći u vašoj borbi s različitim problemima i omogućava pri oporavku pozitivno raspoloženje.

Neke sugestije koje vam mogu pomoći u pronalaženju humora:

  1. Provodite više vremena s prijateljima za koje znate da vas mogu nasmijavati.

  2. Idite u knjižare i tražite knjige sa šalama i humorističkim bilješkama.

  3. Čitajte novine i knjige sa stripovima.

  4. Iznajmite videorekorder (možda s nekim prijateljima) i gledajte filmove koji će vas nasmijati.

  5. Počnite s natjecanjem u pričanju viceva.

ŽALOST (TUGA)

Često susrećemo osobe koje imaju osjećaj intenzivne žalosti nakon velikoga gubitka ili značajne promjene svojega zdravlja. To je jednako tuzi koju čovjek osjeća nakon smrti nekoga bliskoga. Neke osobe izražavaju svoju žalost suzama, povlačenjem u sebe, gubitkom svakodneve rutine ili pak razgovaraju o tuzi sa svojim najbližim prijateljima. To su normalne i uobičajene reakcije. Katkada su ovi osjećaji porazni, traju dugo i beznadni su i trebate znati kako i gdje potražiti pomoć u svladavanju vaše tuge. Glavna razlika između tuge i depresije jest da je depresija obično udružena s beznađem, osjećajem odricanja, psihičke iznemoglosti, smetnjama spavanja i promjenom apetita. Pokušajte razgovarati s nekom vama bliskom osobom, mislite o nečemu pozitivnom u vašoj budućnosti, ili postavite okvir za nešto ugodno (npr. slušanje koncerta, spravljanje nekog osobitog deserta, čitanje neke dobre knjige). Ako imate osjećaj da "ništa nije vrijedno truda", ragovarajte s članom vašega rehabilitacijskoga tima o tim osjećajima. Možda vam netko može pomoći.

PONOS

Što osjećate o sebi vrlo je važno, osobito kada ste na rehabilitacijskome postupku. To utječe na to kako izgledate, razgovarate i djelujete. Razmišljajte o nekome za koga znate da je vrlo ponosan i povjerljiv. Kako on izgleda i djeluje? Kada imate dobar osjećaj o sebi, druge će osobe to znati, jer ste dovoljno brižni da izgledate dobro i sebe prikazujete u dobrome svjetlu. Takvi osjećaji počinju kad govorite samom sebi: "Ja sam osoba vrijedna truda. Naravno da imam i nedostataka, ali zato imam i iznimne osobine." Možete naučiti osjećati se dobro s tim osobinama i to će vam pomoći da ojačate svoj osjećaj ponosa. Knjiga pod naslovom Novi vodič racionalnoga života (A New Guide to Rational Living) Alberta Ellisa i Roberta Harpera opisuje specifične puteve poboljšanja i zadržavanja pozitivnog osjećaja samopoštovanja i ponosa.

FRUSTRACIJA / ZBUNJENOST

Pokušaj svladavanja novih načina u obavljanju nekih radnji može biti frustrirajuć i zbunjujuć. Prvo, pokušajte ustanoviti izvor frustracije. Ako ustanovite da je to osoba, razgovarajte otvoreno s tom osobom o tim problemima. Otvoreni razgovor pomaže! Ako vas razgovor o tim stvarima još više uzrujava, zamolite treću osobu da vam pomogne ili pak pokušajte upotrijebiti neke od relaksirajućih (opuštajućih) aktivnosti prije samoga razgovora. Biti hladnokrvan i opušten pomaže!

Katkada možete ustanoviti zašto ste frustrirani ali ne znate kako izaći s time na kraj ili kako si pomoći ili to promijeniti. Tražite pomoć! Druga vam osoba može pomoći u smirivanju, savjetom može naći izlaz ili vam pomoći da ostanete opušteni u nekim vrlo frustrirajućim situacijama.

KAKO MOGU DRUGIMA PRIOPĆITI ŠTO TREBAM, A DA PRI TOME NE BUDEM GRUB?

Mnogo puta ljudi se osjećaju smeteni, ljuti i frustrirani kada nešto propuste ili promaše u nečemu što su jako željeli. Ovaj odsječak je usmjeren na učenje o tome kako postići neke stvari, a da ne uvrijedite ili "zgazite" nekoga. To uključuje biti nepopustljiv, ali ne neugodan ili agresivan.

U nekim prigodama bit će potrebno zamoliti nekoga za pomoć, u nečemu što nećete moći obaviti sami; morat ćete dati do znanja u drugim situacijama nekome da ono što čini, vas ustinu smeta. Također, nedavna su istraživanja pokazala da osobe s ozljedom leđne moždine često trebaju uložiti dodatni napor da se zdrava osoba osjeća ugodno u razgovoru s njima. To obično pomaže u uspostavljanju pozitivne komunikacije.

Sljedeća diskusija bit će usmjerena na tri osnovna načina komunikacije: samosvjesnost, agresivnost i pasivnost (pokornost).

Prvo, bit će opisan općenit način komunikacije, zatim opis specifičnoga ponašanja koji je tipičan za svaki pojedini stil. Zapamtite da je to ponašanje, a ne samo riječi. Važan je način na koji nešto izgovarate (govor tijela, ton glasa itd.), a ne riječi koje ste upotrijebili.

Vaša samosvjesnost podrazumijeva čvrstinu u obrani vaših prava. Izrazite svoje osjećaje i ideje izravno i pošteno, ali uzmite u obzir i osjećaje drugih ljudi. To podrazumijeva obzirnost - obzirnost prema sebi i obzirnost prema drugim osobama. Kako biste to postigli, zahtijeva od vas da ste u komunikacijama jasni i da se pritom pitate što drugi o tome misli i osjeća. Drugim riječima, kooperativnost i fair play su osnove vaše samosvjesnosti.

Kod samosvjesnoga ponašanja, vaše tjelesne akcije su u skladu s verbalnim porukama i dodatno dopunjuju, pojačavaju i naglašavaju to što ste izrazili riječima. Jačina glasa primjerena je situaciji, kontakt očima je direktan ali ne napadan (ne buljiti), rabe se tjelesne gestikulacije koje odaju "snagu"; govor teče - bez nespretnih pauza - izražajan, jasan, s naglascima na ključnim riječima.

Vaša agresivnost podrazumijeva čvrstinu u obrani vaših prava, ali na način da zanemaruje prava drugih. To nije najpošteniji način komunikacije. On je gotovo uvijek neumjesan i može stvoriti jake negativne osjećaje kao što su ljutnja i nezadovoljstvo (odbojnost).

Uobičajeni cilj agresivnosti je dominacija i pobjeda, nastojanje da druga osoba izgubi. Pobjeda se osigurava tako da se drugoga osramoti, ponizi, omalovažava ili da mu se nametne nešto kako bi postao slabiji i manje sposoban da izrazi i obrani svoje potrebe i prava. Temeljna poruka jest: ja mislim ovako - u krivu si ako misliš drukčije. Ja želim da bude ovako, ono što ti želiš nije važno. Moji su osjećaji ovakvi - tvoji osjećaji nisu važni.

U agresivnome ponašanju, neverbalna ponašanja su ona koja dominiraju nad drugom osobom ili je ponižavaju. Ona uključuju kontakt očima kojim se pokušava s visokoga gledati na nekoga, snažan glas koji nije primjeren situaciji, sarkastičan ton i pokroviteljske geste kao što je npr. prijetnja kažiprstom.

Pasivnost uključuje nasilno potiskivanje vaših osobnih prava jer ne uspijevate izraziti iskrene osjećaje, misli i vjerovanja. Izražavanje vaših misli i osjećaja na takav pomirljiv, samoporažavajući način, može vrlo lako dovesti do toga da vas drugi ne poštuju. Opća poruka koja se na taj način daje jest: mene se ne uzima u obzir - možeš me iskoristiti. Moji osjećaji ne znače ništa - samo tvoji znače. Moje misli nisu važne, jedino tvoje vrijedi saslušati. Ja sam nitko i ništa - ti si nadmoćan.

Pasivnost je popustljivost i pokazuje nedostatak respekta prema vašim osobnim potrebama. Pokazuje također i jedan fini nedostatak poštovanja za sposobnost druge osobe da prihvati razočaranja ili podmetne leđa nekoj odgovornosti. Cilj je popustljivosti smirivanje drugih i izbjegavanje sukoba pod svaku cijenu.

Kod popustljivoga ponašanja neverbalno ponašanje uključuje izbjegavanje kontakta očima, stiska ruke, grljenje, odstupanje od druge osobe nakon što je izrečena svojeglava primjedba, pokunjeno držanje, pokrivanje ustiju rukom, nervozne kretnje kojima se odvlači pažnja slušatelja od onoga što govornik govori, i napokon ukočeno držanje. Ton glasa može biti pjevan ili pretjerano mekan. Govor je oklijevajući i ispunjen prekidima, vrlo se često javlja nakašljavanje. Mimika lica može uključivati podizanje obrva, nervozan smijeh ili treptanje očima tijekom izražavanja srdžbe.

Općenito gledajući, popustljive geste su one koje pokazuju slabost, strah, molbu ili ismijavanje samoga sebe. One smanjuju snagu onoga što je verbalno izraženo i upravo zbog toga ih ljudi koji se boje nepopustljivoga nastupa rabe. Njihov je cilj da "smekšaju" ono što kažu, tako da druga osoba ne bude uvrijeđena.

KAKO SE MOGU OPUSTITI U OVOME SVIJETU PUNOME STRESA?

Često se čini da se oko vas događa previše stvari a da ne postoji način kako da riješite sve dnevne sukobe. Premda nitko ne može odstraniti stres iz vašega života, postoje ipak načini kako se utjecaj stresa na vaše zdravlje može smanjiti. Mnogo zdravstvenih problema izravno je vezano uz napetost mišića, povišeni krvni tlak i pojačani rad srca, što obično dolazi zajedno sa stresnim aktivnostima. Mnogi ljudi s ozljedom leđne moždine kažu da su im početni zahtjevi u rehabilitaciji vrlo stresni. Međutim, i ljudi u tjelesno odličnoj kondiciji reći će vam kako su im dani često vrlo napeti i puni obveza. Ovaj odjeljak nudi dvije specifične metode svladavanja stresa: tehnike relaksacije i vještine raspoređivanja vremena.

PROGRESIVNO OPUŠTANJE

Nije moguće istodobno osjećati tjelesnu "toplinu" ugodnoga osjećaja i biti pod psihološkim stresom. Progresivna relaksacija mišića smanjuje puls, krvni tlak, smanjuje znojenje te broj udisaja. Duboka mišićna relaksacija, kada se uspješno izvježba, može se upotrebljavati kao "anti-živčana" pilula.

Većina ljudi ne zna koji su od njihovih mišića kronično napeti. Progresivno opuštanje je način da se ustanove pojedini mišići i mišićne grupe i utvrdi razlika između napetosti i relaksacije.

Na sljedeći način možete brzo postići duboku relaksaciju mišića. Čitava grupa mišića simultano se napne, a zatim relaksira. Možda nećete biti u mogućnosti da napravite cjelokupni pokret mišića, ali napravite koliko možete. Ponovite svaki od ovih postupaka tako da napetost svake mišićne grupe traje pet do sedam sekundi i zatim se opušta (relaksira) 20 do 30 sekundi. Zapamtite razliku između osjeta napetosti i opuštanja (relaksacije). Pokušajte vježbati u udobnome položaju (na primjer sjedeći uz poduprtu glavu) i to barem dva puta na dan sve dok u tom ne postanete pravi stručnjak.

  1. Stisnite šake, stegnite mišiće podlaktice i nadlaktice i povucite šake prema ramenima. Zatim se opustite. Pustite da vam ruke vise uz tijelo.

  2. Namrštite čelo. Istodobno glavu zabacite što je moguće više natrag i okrećite ju jedan cijeli okret u smjeru kazaljke na satu i zatim natrag. Nakon toga naborajte mišiće lica kao orah: radite grimase, škiljite očima, napućite usnice, pritišćite jezikom nepce, a pritom držite ramena pogrbljenima. Ponovno se opustite.

  3. Izravnajte leđa i duboko udahnite punim plućima. Zadržite dah. Opustite se. Ponovno duboko udahnite napuhujući trbuh prema van. Zadržite taj položaj. Opustite se.

POSEBNE NAPOMENE

  1. Budući da neke od ovih vježbi zahtijevaju pokrete vrata i leđa, potrebno je da dobijete dopuštenje od svojega liječnika.

  2. Ako želite napraviti kasetu s osnovnim postupcima kojima ćete poboljšati svoj program relaksacije, zapamtite da treba ostaviti prostor između svake vježbe kako bi vam to omogućilo dovoljno vremena da iz napetosti dospijete opustiti mišiće i započeti drugu grupu vježbi.

  3. Većina ljudi katkada ima ograničeni uspjeh kad počinje s dubokim mišićnim opuštanjem, ali to je samo stvar izvježbanosti. Iako u početku 20 minuta vježbe može donijeti samo djelomičnu relaksaciju, možda će vam za nekoliko trenutaka omogućiti relaksaciju cijeloga tijela.

  4. U početku će vam se činiti da opuštanje nije potpuno. Premda mišić ili grupa mišića mogu biti djelomično opušteni, određeni broj mišićnih niti može ostati još uvijek kontrahiran. Opuštanje ove dodatne niti donijet će vam emocionalni efekt kakav ste očekivali. Od pomoći je katkada izgovoriti samome sebi rečenicu: "Idem sve dalje i dalje". Treba se usmjeriti i na duboko disanje tijekom opuštanja.

UPRAVLJANJE VREMENOM - PLANIRANJE VREMENA

To je jedan od važnih načina u svladavanju stresa. Kada napuštate bolnicu nakon nedavne ozljede, nećete više imati osoblje da vam pomogne u rasporedu vaših aktivnosti. Za one od vas koji rade ili se vraćaju na posao prvi put nakon ozljede, osnovno je razviti vještinu planiranja dnevne rutine. Dijelovi ovoga odjeljka koji slijedi preuzeti su iz knjige Marte Davis, Elizabeth Ashelman i Mathewa Mc Keya Relaxation & Stress Reduction Workbook.

O vremenu se može razmišljati kao o neprekidnoj seriji velikih i malih odluka, koja stupnjevito mijenja oblik vašega života. Neodgovarajuće odluke izazivaju frustracije, smanjeno samopoštovanje i stres. Obično se javlja šest simptoma loše planiranoga vremena:

  1. Žurba.

  2. Uvijek biti "uhvaćen" usred neke neugodne alternative.

  3. Umor i bezvoljnost s mnogo "mrtvih" sati neproduktivne aktivnosti.

  4. Uvijek propustiti rok.

  5. Nedovoljno vremena za odmor i osobne odnose.

  6. Osjećaj da ste stalno poraženi zahtjevima i detaljima i činite ono što ne želite činiti većinu vremena.

Tehnika planiranja vremena za riješavanje ovih simptoma razvijana je od mnogih konzultanata i eksperata koji uče zaposlene ljude da usmjere svoj život.

Sve metode koje su napisane o planiranju vremena mogu se pojednostavniti u tri koraka:

  1. treba ustanoviti koje su prednosti od osobitoga značaja koje pospješuju vaše osnovne odluke o tome što je važno, a što nevažno;

  2. možete stvoriti vrijeme sa stvarnim rasporedom i odbaciti manje važne zadatke;

  3. trebate naučiti donositi osnovne odluke.

Prije nego istražite koliko su efikasna ova tri koraka u planiranju vremena, bilo bi poželjno istražiti kako stvarno provodite vrijeme. Jedan od jednostavnih načina je podijeliti dan na tri dijela:

  1. od ustajanja do ručka,

  2. od ručka do večere,

  3. od kraja večere do odlaska u krevet.

Nosite maleni blokić i na kraju svakoga segmenta (nakon ručka, nakon večere, nakon odlaska u krevet) zapisujte u njega svaku aktivnost u koju ste uključeni. Zabilježite količinu vremena svaki put u blokić. Ukupna količina vremena za sve aktivnosti treba biti bliska ukupnome broju sati koje ste točno odredili.

Sve dok niste posebno zainteresirani za poboljšanje uporabe vremena na radu, jednostavno napišite radne aktivnosti, npr. društvene, rutinske zadatke, manje važan posao, produktivni rad, susreti i sastanci, telefonski pozivi.

Bilježite te aktivnosti tri dana. Na kraju trećega dana, zapišite ukupni broj vremena provedenoga u svakoj od navedenih kategorija. Ako želite, možete to podijeliti s tri, da vidite srednje vrijeme utrošeno za svaku pojedinu aktivnost. Također možete složiti kategorije od najvećih potrošača vremena do najmanjih, tako da možete dobiti okvirnu sliku o vašim tekućim obvezama.

Možete izmijeniti ili dodati kategorije prema vašem osobnome nahođenju. Možda želite odvojiti razgovore u kući s intimnim prijateljima, od onih koji se tiču vaših društvenih obveza, ili kupovinu iz zadovoljstva i kupovinu iz potrebe. Možda želite imati posebnu kategoriju koja se može svesti pod naziv higijena.

Navažnija je stvar da odvojite i istražite kategorije i vrijeme za svaku posebno i da nakon toga odredite vrijeme koje želite provesti više ili manje angažirani u svakoj od ovih aktivnosti.

POSTAVLJANJE PRIMARNIH ZADATAKA

Nakon što ste načinili vlastiti raspored vremena, možete početi uspoređivati vaše sadašnje korištenje vremena i važne ciljeve.

Što ste željeli postići u životu, na što ste najviše ponosni i za čim najviše žalite? Oslobodite svoju maštu i zapišite sve što vam padne na pamet. Ne razmišljajte o tome i ne analizirajte - ako se nečega sjetite, zapišite. Sažmite to što ste napisali u vaše dalekosežne ciljeve.

Drugo, napravite popis ciljeva unutar jedne godine koji imaju šansu da budu ostvareni. Napokon, zabilježite sve vaše ciljeve za sljedeći mjesec, uključujući prioritete na poslu, mogućnosti poboljšanja, rekreaciju itd.

Načinili ste tri popisa ciljeva: dugoročne, srednjoročne, i kratkoročne. Na svakome od popisa mogu se zatim također naznačiti stvari prema prioritetu i odlučiti što spada u najgornju "ladicu" (najvažnije), što u srednju a što u najdonju:

  1. Najgornja "ladica": stvari koje ćete rangirati kao najbitnije, najželjenije.

  2. Srednja "ladica": stvari koje se mogu odgoditi na neko vrijeme, ali su ipak važne.

  3. Donja "ladica": stvari koje se vrlo lako mogu odgađati u nedogled a da pritom ne osjetite posljedice.

PODJELA PRIORITETA NA OSTVARIVE KORAKE

Sad je vrijeme da raspodijelite stvari u najgornjoj "ladici" na manje korake koji se lako mogu ostvariti.

Imate ciljeve na kojima trebate raditi. Oni su vaši prioriteti. Ostavite za njih mjesec dana. Sljedeći mjesec načinit ćete novi popis. Neki ciljevi ostat će u gornjoj "ladici" dok će drugi otpasti. Ciljevi uvijek moraju biti popraćeni popisom posebnih koraka. Odvojite svakoga dana stanovito vrijeme kako biste radili na ciljevima iz gornje "ladice". Naglašavajte rezultate više od aktivnosti. Pokušajte obaviti barem korak prema cilju svakoga dana bez obzira na to kako malen taj korak bio.

Ako ste vrlo zauzeta osoba ili osoba kojoj je teško koncentrirati se na stvari iz gornje ladice, trebat će vam dnevni popis stvari koje morate obaviti. Takav popis uključuje sve što biste željeli završiti toga dana. Svaka od stvari rangira se kao navažnija, srednje važna ili manje važna. Ako ustanovite da obavljate neki manje važan posao dok još uvijek niste završili jedan od veoma važnih, možete biti skoro sasvim sigurni da gubite vrijeme. Krenite od najvažnijih stvari. Kad su one na vrhu obavljene, prihvatite se zadataka iz srednje "ladice". Samo ako ste obavili sve drugo, možete si dopustiti neko vrijeme za zadatke iz najniže "ladice". Ustanovit ćete kako je često moguće potpuno zanemariti te najniže rangirane stvari. Možda vam nikada neće nedostajati. Sastavljajući i slijedeći popis stvari koje trebate učiniti, korisno je da budete svjesni pravila 80-20. Naime, 80% vrijednosti izaći će iz samo 20% stvari.

Ponekad je lako potisnuti ciljeve iz najgornje "ladice" u drugi plan i reći: "Ne danas. To ću učiniti nakon što počistim kuću." Jedno rješenje takvih tendencija jest da se naprave ceduljice na kojima su zapisani ciljevi iz gornje ladice i da se nalijepe upadljivo po kući ili uredu. Svaki put kad ih vidite podsjetit će vas na vaše prioritete.

STVARANJE VREMENA

Postoje četiri nezaobilazna pravila i devet fakultativnih za stvaranje vremena. Četiri nezaobilazna su sljedeća:

  1. Naučite reći "ne". Ako se ne radi o vašem šefu koji vas moli da nešto učinite, klonite se obveza koje vas sile na to da potrošite vrijeme na stvari iz donje "ladice" (na nevažne stvari). Budite spremni reći: "Nemam vremena." Ako vam je teško reći ne, pogledajte odjeljak u ovom poglavlju o jačanju samosvijesti.

  2. Odbacite nevažne stvari osim u slučaju da ste završili sve važnije za taj dan. Nevažne stvari mogu čekati.

  3. Ugradite u svoj raspored vrijeme za prekide, nepredviđene probleme, iznenadne događaje itd. Možete izbjeći žurbu ako dobro procijenite vrijeme za aktivnosti dodajući malo dopunskoga vremena za neizbježne probleme.

  4. Sačuvajte nekoliko razdoblja svakoga dana za svoj osobni mir. Organizirajte stvari tako da vas se može prekinuti samo ako se radi o nečem hitnom. Koncentrirajte se na duboku relaksaciju rabeći tehnike o kojima je bilo riječi u ovom poglavlju.

Evo sada devet neobaveznih (fakultativnih) pravila za stvaranje (dobivanje) vremena. Odaberite tri od njih za koje smatrate da će vam biti najkorisnije. Neka vam postane navika da slijedite pravila koja ste označili odmah.

  1. Imajte uvijek popis zadataka koje možete riješiti vrlo brzo, za pet minuta, koji su pogodni da se obave dok nešto čekate ili ste "između" dviju obveza.

  2. Naučite raditi dvije stvari odjednom. Dok vozite na posao sastavite u mislima važno pismo koje morate napisati, dok usisavate sobu planirajte večeru.

  3. Nevažne zadatke povjerite drugima. Dajte ih svojoj djeci, tajnici, kućnoj pomoćnici, punici.

  4. Dignite se pola sata ili sat ranije.

  5. Gledajte manje televiziju.

  6. Kad morate obaviti neki vrlo važan zadatak, blokirajte sve vaše aktivnosti koje vas pri tome mogu ometati:

    • odgodite sanjarenje za kasnije,

    • prestanite s društvenim životom,

    • maknite knjige,

    • odložite sitne nevažne zadatke,

    • ne izlazite van po sladoled ili kojekakve druge sitnice,

    • zaboravite na obveze koje biste vjerojatno mnogo efikasnije mogli obaviti kasnije.

  7. Isključite neproduktivne aktivnosti što je moguće prije (npr. telefonski razgovori kada ste upravo započeli neku važnu obvezu).

  8. Bacite što je moguće više pošte. Pogledajte nakratko i odbacite nepotrebno.

  9. Prestanite s perfekcionizmom. Samo obavite posao. Svatko griješi.

ŠTO JE NEOVISAN ŽIVOT?

POSTOJI LI ŽIVOT IZVAN BOLNIČKIH ZIDOVA?

Da, postoji život izvan bolničkih zidova, a neovisno življenje način je kako ćete pristupiti vašem dnevnom životu u društvu. Neovisan život znači da ste vi odgovorni za njega i da snosite odgovornost za vaše akcije. Neovisan život znači kako ga živite, a ne gdje živite. Na primjer, neki ljudi misle da biti sam u stanu znači neovisan život. To je neovisan život samo onda ako osoba sama slobodno odabere takav životni stil temeljen na njezinim/njegovim individualnim fizičkim, društvenim i financijskim potrebama i sredstvima koje mu stoje na raspolaganju. Za druge osobe neovisan život znači izbor da stanuju u domu. U sljedećem odeljku July Gulliom objašnjava svoj izbor da živi u domu.

"Mnogi ljudi misle kako će, budu li završili u nekom domu, to biti kraj života i kako nikad više neće vidjeti svjetlo dana ili svoje prijatelje. Činjenica o domovima, međutim, jest to da su oni jedan od najefikasnijih mehanizama u pomoći slabo pokretnim osobama... Imam stalni posao i vrlo mnogo dobrovoljnih aktivnosti. Kad bih morala posvetiti mnogo vremena za sebe samu ne bih mogla raditi ono što želim. Nisam odabrala da tako provodim vrijeme...

Dom ima mnogo prostora i mnogo osoblja, ekonomski gledajući je pristupačniji; dobro je što se može doći i otići kad god se želi. Ako dođem u dva sata ujutro, tamo su ljudi koji čekaju da me smjeste u krevet. Zaista si ne bih mogla priuštiti da platim nekoga tko bi sjedio u mojoj vlastitoj kući i to učinio za mene."

Drugi dobar primjer neovisnoga života je način na koji ćete donijeti odluke o opremi koju trebate. Neki ljudi više vole upotrebljavati zahtjevnu opremu za pomoć. Drugi vole fizički i mentalni izazov u obavljanju teških zadataka ili više vole ograničiti svoju opremu i koristiti "ljudsku" snagu kad im je potrebna pomoć.

Zapamtite: slobodan izbor znači donijeti odluku temeljenu na:

  1. vašim potrebama,

  2. onome što želite da se dogodi,

  3. izvorima koji vam stoje na raspolaganju.

ZAŠTO MI JE POTREBNA TAKTIKA PREŽIVLJAVANJA U DRUŠTVU?

TAMO VANI JE PRAŠUMA!

Osoba koja ima ozljedu leđne moždine treba taktiku preživljavanja u društvu zbog sljedećih razloga:

  1. član je manjinske skupine u društvu;

  2. susrest će se s negativnim stereotipima koje ljudi imaju o osoboma u kolicima ili na štakama;

  3. bit će primijećena u javnosti;

  4. imat će posla s agencijama i birokracijom više nego prosječan građanin!

Taktika preživljavanja u društvu alat je koji ćete rabiti kako biste dobili usluge, emocionalnu prodršku i fizičku pomoć koja vam je potrebna. Neki alati, kao što su primjerice vještine u rasporedu vremena i samosvijest, već su obrađeni. Drugi alati za preživljavanje i neovisan život uključuju način kako ćete svladati neke društvene odluke s kojima se najčešće susrećete. Ovaj odjeljak pokazat će neke načine kako da savladate temeljne društvene probleme.

KOJE ĆU ODLUKE MORATI DONIJETI PRVO?

  1. Gdje ću živjeti?

  2. Hoću li živjeti sam ili s nekim?

Te su odluke bitne za vašu fizičku budućnost. Nema pravih odgovara na ova pitanja. Sve ovisi o vašim osobnim ciljevima, a ti se ciljevi mogu mijenjati tijekom vašega života. Imajte na umu da su te odluke temelj vašega društvenog i emotivnoga preživljavanja.

KOJE DRUŠTVENE ODLUKE ĆU DONIJETI?

HOĆU LI TREBATI NOVE ILI DRUKČIJE DRUŠTVENE VJEŠTINE DA POSTIGNEM ONO ŠTO ŽELIM I TREBAM?

Susretati nove ljude nakon što ste ozlijedili kralješnicu u biti nije ništa drukčije nego što je bilo prije vaše ozljede. Budite ono što jeste, uspostavite kontakt očima, govorite o sportu, vremenu ili drugim stvarima kao što ste običavali.

Kad jednom postanete svjesni posebnih društvenih izazova koje može stvoriti vaš invaliditet, naučit ćete kako da ih svladate. Postoje dva glavna pristupa tim izazovima. Prvo, utvrdite imate li potrebne temeljne društvene i komunikativne vještine koje su svakome potrebne. Drugo, utvrdite jesu li vam potrebne neke posebne vještine za svladavanje uobičajenih reakcija na vašu invalidnost.

Ovi pristupi pomoći će vam da o sebi mislite kao o osobi, a tek onda kao o osobi koja je slučajno invalidna. Mnogi društveni izazovi, kao npr. pronalaženje seksualnog partnera, susretanje novih ljudi, želja da se bude samosvjesniji, zajednički su svim ljudima! Neki izazovi, kao npr. kad konobarica pita vašeg prijatelja "što on želi jesti" (misleći pri tom na vas), izravno su vezane uz vašu invalidnost. Mnogo češće izazovi koje ćete susresti mogu se razriješiti svladavanjem općih društvenih vještina (samosvijest, način kako da se svlada bijes). Posebne vještine vezane uz vašu invalidnost mogu uključiti način kako da postupate s neinvalidnim osobama.

KAKO MOGU BITI USPJEŠAN U KOMUNIKACIJI?

Ljudi sa stanovitim invaliditetom moraju razumjeti razmišljanja i postupke neinvalidnoga svijeta. Ponekad su njihovi postupci i reakcije frustrirajući i teško ih je razumjeti. Svaka komunikacija zahtijeva dvije strane, ali i loša komunikacija također. Ako neka interakcija ili komunikacija ne funkcionira, morate si postaviti dva važna pitanja:

  1. Rabim li svoje nabolje i najefikasnije vještine u komunikaciji?

  2. Komuniciraju li drugi ljudi loše zato što kod njih postoji nedostatak razumijevanja ili nedostatak vještine u komunikaciji?

Ako rabite svoje najbolje vještine, prijeđite na drugo pitanje. Ako je odgovor na drugo pitanje činjenica da kod drugih postoji nedostatak informacija, morate ih poučiti. Ako se pak radi o tome da loše komuniciraju, onda je to njihov problem. Invalidni ljudi često misle da su postupci i riječi neinvalidnih ljudi okrutni i ponižavajući, a zapravo se radi o tome da su neinvalidne osobe možda jednostavno neznalice, a ne okrutni. Oni dobro misle, ali su im potrebne sugestije koje će im pomoći da bolje komuniciraju s osobama koje su slučajno invalidi.

Kad se najviše trudite a stvari ipak ne idu kako treba, možda situacija zahtijeva posebne vještine i razumijevanje vezano izravno uz vašu invalidnost. Npr. morate prosuditi kada i kako razgovarati o vašoj invalidnosti s novim prijateljima ili potencijalnim poslodavcima. Takve vještine uče se na temelju iskustava iz prve ruke, konzultiranjem drugih osoba koje su invalidne i učenjem (čitanjem) o stereotipima neinvalidne populacije kako bi se pronašlo učinkovite, korisne i produktivne načine u svladavanju tih stereotipa. To nije uvijek jednostavan zadatak, ali biti član društveno manjinske skupine često zahtijeva da postanete učitelj opće populacije. Vi niste tražili tu ulogu, ali ona dolazi s vašim kolicima, štakama i ostalim pomagalima.

Kad jednom naučite te vještine, to može rezultirati u povećanoj samosvijesti i ponosu!

ŠTO JE S POSLOM?

Posao je značajan dio našega života. On na nas utječe tako duboko i drušveno i psihološki da mnogi ljudi identificiraju "ono tko su" sa svojim zanimanjem! Drugi vidovi njihova samoopisa (otac, suprug, organizator) često su sekundarni. Posao može utjecati na to kako doživljavamo svoj status u društvu. "O, ja sam samo...". To utječe na vrstu ljudi s kojima se družimo. Za mnoge od nas, naš je posao i naš život.

Kao što Tom Jackson kaže u svojoj knjizi Gerilske taktike na tržištu poslova, "stupanj zadovoljstva koji dobivate od svojeg posla izravno utječe na stupanj zdravlja i vitalnosti u vašem životu... Kvaliteta vašega iskustva s poslom izravno utječe ili kontrolira kvalitetu vašega životnog iskustva. Vaš posao i vaš život nedjeljivo su povezani."

Nakon povrede kralješnice možda ćete se pitati: "Mogu li raditi? Kakav posao mogu obavljati?" Odgovor glasi: MOŽETE RADITI, AKO ŽELITE RADITI. W. Mitchell (koji je postao paraplegičar 1975.g.) u svojoj knjizi Options: spinal cord injury and the future kaže: "Kako ja gledam na stvari, prije nego što sam ostao paraliziran bilo je 10.000 stvari koje su za mene bile otvorene; 10.000 stvari koje sam zaista i mogao raditi. Sada je 9.000 takvih stvari. Mogu razmišljati o toj jednoj tisući ili se koncentrirati na onih devet tisuća koje su mi preostale. Najsmješnija stvar, naravno, jest činjenica da nitko od nas za vrijeme svoga života neće raditi više od dvije ili tri tisuće tih stvari."

Ako vas zanima istraživanje raznih mogućnosti zapošljavanja i nastavak vašeg obrazovanja, trebali biste zatražiti sastanak sa stručnjakom koji se bavi profesionalnom orijentacijom.

ŠTO ĆE BITI S MOJOM OBITELJI I PRIJATELJIMA?

Kada dođe do akutne ozljede kralješnice, osobe koje su vam vrlo bliske najvjerojatnije će biti jednako tako emocionalno pogođene kao i vi. Možda će biti u šoku, nevjerici, tužni i ljutiti kada vas budu promatrali od početaka ozljede do rehabilitacijskoga postupka.

Njihove reakcije mogu vam biti jako bliske ili pak mogu biti izrazito neočekivane. Ponekad ćete moći razumjeti, a ponekad i ne, kako i zašto dolazi do nekih njihovih reakcija i postupaka. U svakom slučaju nastojte zapamtiti da ta nagla promjena za vas i za njih dolazi jednako tako neočekivano i neželjeno. Dopustite sebi i njima neko vrijeme da se prilagodite i razmislite o svim tim promjenama. Evo nekih savjeta koji će pomoći i vama i vašoj obitelji i prijateljima u ovom prijelaznom razdoblju:

  1. Pokušajte razgovarati o tome kako se svi vi osjećate. Iskazujući to otvoreno nitko neće morati pogađati kako se drugi osjeća, a pogotovu ne VI ! Oni vas vole, vi volite njih i to nije tako loše za početak!

  2. S obzirom na činjenicu da će se vaši bližnji bojati započeti razgovor o toj temi misleći da će vam to zadati još više boli, možda ćete vi biti taj koji će pokrenuti temu. Bit će teško, ali svakako je to najbolje rješenje ako se gleda dugoročno. Ipak, vrlo je važno da se to učini u pravi trenutak. Prilagođavanje je proces ozdravljenja pa zato trebate vjerovati svojem osobnom instinktu u tretiranju nekih problema. Ako vi ili netko od vaših bližnjih još nije spreman da raspravlja o nečemu, pričekajte još malo. Doći će vrijeme u prirodnom tijeku prilagodbe kad ćete svi osjećati da se o tome može govoriti.

  3. Pokušajte ne skrivati sve svoje osjećaje. Ne morate biti jaki pred vašom obitelji i prijateljima. To im samo otežava razgovor s vama.

  4. Također imajte na umu da su vaša obitelj i prijatelji dio društva i da možda imaju iste krive predodžbe i stavove prema invalidnosti. Kad budete mogli, pokušajte s njima razgovarati o tome. Morate ih naučiti istini. Ubrzo ćete vidjeti da oni na taj isti način poučavaju svoje prijatelje i obitelj!

  5. Ako vaša obitelj živi blizu nekoga centra za rehabilitaciju bolesnika s ozljedom leđne moždine, možda ćete željeti pristupiti nekoj skupini osoba s istim problemima. Pogledajte na oglasnoj ploči kad se te skupine sastaju.

  6. Ponekad obitelj i prijatelji pretjeruju u nastojanju da za vas učine apsolutno sve. Za neke invalide to postaje vrlo neugodno iskustvo. Za druge, to je samo ono što su oduvijek očekivali od svojih bližnjih. Takav način ponašanja može biti prihvatljiv ili pak postati zamoran i za vas i za vašu obitelj i prijatelje.

  7. Ustanovite kako i u čemu biste željeli da vam se pomogne. Ako vaša obitelj i prijatelji čine previše, razgovarajte s njima o tome. Pokažite im kako se osjećate i zašto biste voljeli da se malo manje trude oko vas.

Nakon što ste neko vrijeme proživjeli s ozljedom kralješnice, osjećaji koje sada imate mogu biti vrlo različiti od onih koji ste imali sasvim na početku. Možda se bolje osjećate nakon te velike promjene u vašemu tijelu i znate što vam treba da biste sačuvali zdravlje.

S obzirom na to da ste postali iskusniji u kretanju gradom (autom, kombijem ili kolicima) vjerojatno ste dobili novi osjećaj slobode. Ti izazovi pomogli su vam da se prilagodite novome načinu života.

Prilagođavanje životu s ozljedom kralješnice jedinstveno je iskustvo. Svaki pojedinac doživljava i obavlja to na svoj način. Bez obzira na to koji put ste odabrali, on je u redu sve dok vas održava u dobrom zdravlju, kako u duhu tako i u tijelu.

Vaša obitelj i prijatelji također su se prilagodili vašemu stanju. Mnogi su shvatili da ste vi i dalje ista osoba koju su uvijek voljeli, osim što imate neke fizičke promjene. Na žalost, manji broj ljudi neće se moći prilagoditi vašemu novom fizičkom stanju, bez obzira na to koliko vas voljeli. Neki ljudi to jednostavno ne mogu. No veze se mijenjaju u svačijem životu, bez obzira bio on invalid ili ne!

Biti osoba s ozljedom kralješnice osobito je iskustvo koje nudi potencijal razvoja.

KAKO MOGU I DALJE BITI RODITELJ?

Možete biti roditelj ako odlučite da to i želite. Mnogo osjećaja i razmišljanja pridonijet će toj odluci. Najčešći osjećaji mogu biti nesigurnost o tome hoćete li moći pružiti fizičku brigu i financijsku podršku. Može se javiti strah kako će dijete reagirati prema vama sada kada ste u kolicima. Možda ćete osjećati depresiju ili obeshrabrenje koje će vas natjerati da se pitate možete li se brinuti za neku drugu osobu. S druge strane, možda ćete osjetiti veliku sreću i zadovoljstvo kada ustanovite da vaša djeca trebaju vašu brigu i pažnju i reagiraju na njih. Možda ćete se iznenaditi kako djeca to dobro primaju i kako su prilagodljiva.

Kada budete razmišljali o svojim osjećajima i odlukama, bit će dobro da se sjetite kako je odgoj djece vrlo težak posao i kako svaki roditelj može osjetiti nesigurnost u nekom trenutku. Premda vaša ozljeda može promijeniti način na koji se fizički brinete za dijete, ona ne predstavlja nepremostive zapreke. Postoji čitav niz alata, tehnika pa i knjiga koje možete istražiti. Savjetujte se s članovima rehabilitacijskoga centra, možda će oni imati kakve ideje.

Kad prolazite kroz promjene zbog ozljede kralješnice, vaše dijete mora biti uključeno u taj proces. Ako niste kod kuće jer morate biti neko vrijeme u bolnici, vaša djeca bez obzira na godine moraju dobiti objašnjenje na razini koja im je razumljiva. Vi i vaša djeca morate znati da fizička ograničenja ne moraju promijeniti vaš odnos. Istraživanja su pokazala da ne postoji razlika u emocionalnom i društvenom razvoju između djece čiji roditelji imaju ozljedu kralješnice i djece neinvalidnih roditelja.

Važno je i to da se vaša prava kao roditelja ne mijenjaju nakon ozljede kralješnice. Starateljstvo nad vašom djecom ili vaše pravo da usvojite dijete ne mogu se negirati samo na temelju vaše invalidnosti.

ŠTO TREBA POSEBNO IMATI NA UMU?

  1. Uključite vašu djecu u svoj program rehabilitacije. Istražite kada je vrijeme posjeta i kada možete malo izaći iz bolnice sa svojom obitelji.

  2. Upoznajte svoju djecu i supružnika s drugim roditeljima koji imaju ozljedu kralješnice. Organizirajte da vaša djeca razgovaraju s njihovom djecom.

  3. Uključite svoju djecu u obiteljske sastanke u bolnici i izvan nje.

  4. Nastavite diskusije s vašom djecom o ozljedi ili nekim njihovim osjećajima nakon što izađete iz bolnice. Potražite savjetodavne ustanove koje će vam preporučiti socijalni radnik ili psiholog.

  5. Također možete usko surađivati s članovima rehabilitacijskog tima o vašim roditeljskim problemima.

ŠTO TREBAM UČINITI AKO ODLUČIM POSTATI RODITELJ?

Kao prvi korak možda ćete željeti istražiti svoje fizičke mogućnosti da imate djecu. Potražite vašeg urologa ili druge liječnike koji se bave ozljedama kralješnice. Možda ćete trebati razgovarati sa socijalnim radnikom ili psihologom ako želite postati roditelj. Ako ustanovite da niste fizički sposobni imati djecu, razmislite o usvajanju ili umjetnoj oplodnji. Pogledajte poglavlje o seksualnosti u ovom priručniku. Tamo ćete također naći korisne informacije o tome.

Predhodna Slijedeća

Copyright © Hrvatska udruga paraplegičara i tetraplegičara (Croatian Association of Paraplegics and Quadriplegics)
Updated July 2002. Comments and suggestions to: hupt99@yahoo.com