|
Stvarne činjenice o invaliditetu i kvaliteti života
Da su samo Kevorkian i ostali pročitali znanstvenu literaturu prije no što su odlučili kako je razumno umrijeti kad se jednom dođe u stanje teškog invaliditeta!
86% tetraplegičara s visokom ozlijedom kralježnice ocijenilo je svoju kvalitetu života prosječnom ili iznad prosječnom. Samo je 17% njihovih liječnika u hitnoj službi, medicinskih sestara i tehničarâ mislilo kako će imati prosječan ili iznad prosječan život ako oni postanu tetraplegičarui (K. A. Gerhart i drugi, Annals of Emergency Medicine, 1994, broj 23, 807-812).
Nije se našlo razlikâ u ocijeni životnog zadovoljstva, frustracija u životu ili raspoloženju između 190 osoba s fizičkim invaliditetom 195 zdravih osoba (P. Cameron i drugi, Journal of Consulting and Clinical Psychology, 1973, broj 41, 207-214).
Kod osoba koje su paralizirane uslijed ozlijede kralježnične moždine trajanje invaliditeta je u pozitivnoj vezi s prihvaćanjem invaliditeta. Pri tom, težina invaliditeta ne igra ulogu u prihvaćanju života s invaliditetom (F. Woodrich i J. B. Patterson, Journal of Rehabilitation, 1983, srpanj-rujan, 26-30).
60% paraplegičara tvrdi kako se pozitivnije osjeća prema sebi samima nego prije ozlijede (C. Ray i J. West, Paraplegia, 1984, broj 22, 75-86).
Razgovori i testovi obavljeni s 133 teško pokretne osobe s invaliditetom otkrivaju kako nema razlike između njih i osoba bez invaliditeta u pogledu prosudbe psihosocijalnih pravila. U jednoj drugoj studiji, nije pronađena bitnija razlika između osoba s težim invaliditetom (koje zahtjeva kretanje u kolicima i svakodnevnu pomoć druge osobe) i osoba bez invaliditeta prilikom utvrđivanja kvalitete života (R. Stensman, Scandinavian Journal of
Rehabilitation Medicine, 1985, vol. 17, 87-99).
U studiji koja se bavila ispitivanjem zadovoljstva u životu kod tetraplegičara, manje od trećine onih koji koriste respirator izrazilo je nezadovoljstvo svojim životom. Ima dokaza kako je razina životnog zadovoljstva viša kod osoba koje su imale više vremena za prilagodbu na svoj invaliditet (J. R. Bach i M. C. Tilton, Archives of Physical Medicine and Rehabilitation, 1994, vol. 75, 626-632).
Sa stajališta depresije, pacijenti s ozlijedom kralježnice koji se nalaze na rehabilitaciji, slični su općoj populaciji. Međutim, bolničko osoblje stalno precijenjuje razinu depresije kod pacijenata (L. A. Cushman i M. P. Dijkers, Archives of Physical Medicine and Rehabilitation, 1990, broj 71, 191-196).
Tri četvrtine osoba s ozlijedom kralježnice ocijenilo je svoju kvalitetu života dobrom ili izvrsnom. Razina ozlijede ne čini razliku, no osobe koje koriste respirator cijene svoju kvalitetu života višom od onih koji ga ne rabe (G. G. Whiteneck i drugi, Rocky Mountain Spinal Cord Injury System Report to the National Institute of Handicapped Research, 1985, 29-33).
Stariji paralizirani veterani su ocijenili kako je kvaliteta njihovog života viša od one njihovih vršnjaka bez invaliditeta (M. G. Eisenberg i C. C. Saltz, Paraplegia,
1991, broj 29, 514-520).
Sastavljeno u travnju 1999. god. od Not Dead Yet u suradnji s dr. Carol J. Gill.
Izvor: Independent Living Institute
|
|
