Uobičajene zablude i stereotipi o invaliditetu

ZABLUDA: Osoba s invaliditetom je bolesna, ili je s njom nešto nije u redu.

ČINJENICA: Invaliditet je prirodan dio ljudskog iskustva, a to nije isto kao i biti u stanju bolesti. Pojedinci s invaliditetom imaju različite razine potrebâ i ponekad su bolesni, baš kao što su bolesne osobe i koje nemaju invaliditet. Brkati invaliditet i bolest ne samo da je krivo, jer se koji put može biti bolestan, a i ne može odgovoriti potrebama neke osobe; nego to potiće negativni stereotip i pretpostavku kako se osoba s invaliditetom može i treba izliječiti.

ZABLUDA: Ljudi s invaliditetom imaju lošu kvalitetu života.

ČINJENICA: To je jedan od najčešćih i najopasnijih stereotipa, jer obeshrabruje društvene kontakte i razvoj ozbiljnijih veza. Osobe s invaliditetom imaju potrebe poput ostalih ljudi koji nemaju invaliditet i one se trude postići što višu razinu kvalitete života kao i ostali. Društvo hendikepira pojedince gradnjom nepristupačnih školâ, kinâ, kućâ, autobusâ, itd. Stav kako je invaliditet nešto loše i kako invaliditet znači loša kvaliteta života, često donosi više invaliditeta, nego invaliditet sam za sebe.

ZABLUDA: Ljudi s invaliditetom su inspirativni, hrabri i odvažni, jer se nose sa svojim invaliditetom.

ČINJENICA: Osoba s invaliditetom živi svoj život, obavljajući uobičajene aktivnosti poput vožnje na posao, kupovine, plaćanja računâ, ili sportskih aktivnosti. Pristup popratnim uslugama, pristupačnost objektima, javnom prijevozu, nogostupima, itd, pridonosi kvaliteti zdravstvene zaštite, a potrebna pomagala daju mogućnost za normalan život, jednako kao i osobama bez invaliditeta.

ZABLUDA: Ljudi s invaliditetom uvijek trebaju skupa i tehnološki napredna pomagala i usluge.

ČINJENICA: Jednostavna i jeftina pomagala su često najvažnija pomoć osobi kako bi ova imala samostalan život. Pomoćna sredstva su i prilagođeni pribor za jelo ili vrpca s čičkom.

ZABLUDA: Ljudi s teškim invaliditetom moraju živjeti u domovima za njegu ili u bolnicama za rehabilitaciju pod stalnim nadzorom kako se sami ne bi ozlijedili.

ČINJENICA: Nažalost, ovu zabludu stvorio je sustav za dugoročnu skrb koja se temelji na domovima za njegu i drugim ustanovama. Čak i oni s težim oblicima invaliditeta mogu, uz odgovarajuću potporu usluge koju pruža zajednica, živjeti u svojoj vlastitoj kući. I napokon, treba im se pružiti ta mogućnost izbora.

Izvor: Access Center for Independent Living, Dayton, Ohio, SAD